Da, pro-life zakoni deluju. I te kako.
U domaćim i stranim medijima često se mogu čuti izjave kako zakoni koji štite pravo na život nerođene dece nemaju stvarnog efekta. Ove teze se obično potkrepljuju spekulativnim podacima o broju ilegalnih i rizičnih abortusa u svetu.
Takođe, često se može čuti tvrdnja da zabrana neće iskoreniti praksu nasilnog prekida trudnoće, već će žene prisiliti na po život rizične, ilegalne zahvate te vrste.
Podaci na kojima obično počivaju takve tvrdnje zapravo se svode na nekoliko sličnih studija u medicinskom časopisu Lancet koje su uradili istraživači instituta Guttmacher – naučnog kraka organizacije Planned Parenthood, koja nudi uslugu abortusa – i s njima povezani istraživači iz Svetske zdravstvene organizacije.
Ove studije su nekoliko puta do sada bile obarane preciznijim i objektivnijim naučnim istraživanjima, međutim, to nije sprečilo mnoge političke grupacije, zagovarače prava na abortus i lica koja obavljaju abortuse da se njima uporno koriste u svojoj argumentaciji.
Navodimo nekoliko ozbiljnih problema s metodologijom ovakvih studija:
Ove studije su spekulativne. Generišu izlazne podatke na osnovu modelovanja čiji su parametri postavljeni tako da daju željeni rezultat.
Ove studije se oslanjaju na neplauzibilan metod generisanja ulaznih podataka. Radi se o metodu učestalosti komplikacija kod abortusa (engl. Abortion Incidence Complication Method). On podrazumeva uzimanje teško raščlanjivih podataka iz bolnica nerazvijenijih zemalja koji se tiču broja komplikacija usled svih pobačaja – i spontanih i veštački izazvanih. Potom se od te brojke oduzima arbitraran, nerealno nizak i za sve zemlje podjednako postavljen procenat spontanih pobačaja (3,41%). Usled loših životnih uslova, procenat spontanih pobačaja u zemljama u razvoju je zapravo daleko veći. To znači da od je brojke svih komplikacija potrebno oduzeti značajno veći broj da bi se dobila iole realna slika o broju veštački izazvanih pobačaja.
Ove studije ne uvažavaju čitav niz kovarijansi koje imaju uticaj na stvarni broj abortusa u zemljama, poput teritorijalne dostupnosti abortusa, njegovog legalnog statusa i raširenosti prigovora savesti na abortus među lekarima.
Ove studije ne uvažavaju socio-ekonomske i demografske faktore poput stope siromaštva i ekonomskog rasta koji kod zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja predstavljaju faktor za višu stopu abortusa uprkos njegovoj zabrani. Kada se razvijenije zemlje u kojima je abortus legalan uporede sa razvijenijim zemljama u kojima je on zabranjen, dolazimo do sasvim suprotnih zaključaka: pro-life zakoni dramatično umanjuju i broj neplaniranih trudnoća i broj abortusa.
Ove studije preskaču komparaciju broja neplaniranih trudnoća i broja abortusa. Procenat neplaniranih trudnoća u zemljama u razvoju gde je abortus nelegalan po pravilu je visok. Pritom, stopa abortusa u tim zemljama može biti slična stopi abortusa u zemljama u kojima je abortus legalan. Ovo navodi na pogrešan zaključak da pro-life zakoni nemaju efekta — dočim je, zapravo, istina da daleko manji broj neplaniranih trudnoća završava abortusom u zemljama gde je on zabranjen.
Stoga, kada čujete da zabrane ne dovode do smanjenja broja abortusa, ili, na primer, da je stopa abortusa u zemljama koje ga zabranjuju jednaka ili nešto viša od one u zemljama koje ga dopuštaju – potrebno je imati u vidu da se radi o spekulativnim i izuzetno neplauzibilnim informacijama koje pristižu od organizacija koje zarađuju od abortusa.
Činjenica da zakoni koji štite živote nerođene dece imaju efekta ne predstavlja ni po čemu kontroverznu tvrdnju na polju društvenih istraživanja.
Zakoni koji štite život nerođene dece značajno umanjuju broj abortusa. Na ovome insistiraju i upućeniji zagovarači abortusa.
Zakoni koji štite život nerođene dece umanjuju broj neplaniranih trudnoća.
Čak i umereno restriktivni zakoni o abortusu, poput nalaganja uvođenja obaveznih konsultacija pre abortusa i obaveznog roditeljskog dopuštenja za maloletna lica, značajno umanjuju broj abortusa.
Zakoni kojima se abortus na zahtev legalizuje zapravo dramatično uvećavaju broj abortusa.
Konačno, usled široke dostupnosti antibiotika i sve veće raširenosti sredstava za medikamentozni prekid trudnoće, praksa ilegalnih abortusa danas je po nivou sigurnosti za ženu gotovo jednaka legalnom abortusu.
Naravno, niti jedan zakon nikada nije u potpunosti uspeo da u potpunosti iskoreni praksu koju zabranjuje. Argumenti kojima se koriste zagovarači abortusa su nelogični, neutemeljeni na realnim podacima i alarmistički.
I na kraju, za one koji tvrde da pro-life zakoni generalno rezultuju velikim procentom neželjene dece, napominjemo da jedna od najvećih studija o posledicama nedostupnosti abortusa nalazi da 96% žena koje su želele da abortiraju, a to nisu uspele, pet godina kasnije ne žali zbog toga što su rodile tu decu.